U galeriji Knjižnice izložene su, pod nazivom Grad s onu stranu, slike šibenskog likovnog umjetnika Borisa Čelara, izrađene u tehnici grataža. To je njegova četvrta samostalna izložba u Knjižnici: 2011. izlagao je reljefe u papiru, pod nazivom Usnuli grad, a potom dvije angažirane instalacije, posvećene zapuštenim i propalim tvornicama konfekcije: Što se desilo s Nadom (2013.) i Revija (2014.), posljednju u sklopu 2. Fališa, festivala alternative i ljevice Šibenik.
  U ciklusu posvećenom temi grada Čelarov "opus svojom figurativnom poetikom omogućava iščitavanje jednog nepostojećeg, ali svima nam bliskog svijeta. U njegovim gradovima, iako samo slućenim, sadržani su i pokret i glazba, poezija koju moderator sažima u izričaj prepoznatljive rukopisne vrsnoće. Nastali davnih osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, ovi radovi prikazuju scene dvosmislenih znakova i simbola na pozadini moduliranih modrih, ljubičastih i narančastih boja. (...) Sve to zvonkim, gotovo kleovskim zvucima pjeva strofe krajolika, od moćnog kozmološkog do lirskog, intimističkog. Snovito je to prizivanje uspomena, šaputavo, tihozborno, decentno. U tim prizorima nema velikih drama i preokreta, nema suvišne naracije, ali uvijek je nešto začudno u tim kadrovima, u kojima je grad uzdignut kao misleće biće. (...) Ovi gradovi imaju sve elemente grada, svoje ptice, crkve, zgrade, kuće koje nisu samo nastambe, svoje cirkuse, vrtuljke, žonglere, pa čak i biblijske prizore poput bijega u Egipat, svoje obale, brodove i ribe, bicikle, reklo bi se: sve osim stanovnika. Oni su pozornica, prizorište s one strane, za nas, stanovnike s ove strane slike."

(Zdenka Bilušić)

  Na prvome katu Knjižnice 20. i 21. lipnja 2022. bit će izložena slika Šibenik Richarda Juliusa Weixlgärtnera, koju je Knjižnica otkupila za svoju zavičajnu zbirku (Sibenicensia) u travnju ove godine. Weixlgärtner (Beč, 9. travnja 1849. – 6. kolovoza 1912.), austrijski ilustrator i akvarelist, slikar pejsaža i marina, koji se potpisivao, skraćujući prezime, kao Richard Weix, diplomirao je 1867. na Likovnoj akademiji u Beču. Osim Šibenika, u Hrvatskoj je slikao i Veli Lošinj, Krk, Opatiju, Rab, Split, Lokrum, Lapad i Dubrovnik. Weixova djela čuvaju se u Muzeju grada Beča. Slika Šibenik, akvarel na papiru, dimenzija 500 x 700 mm, naslikana je oko 1880. godine. Na njoj su u prvom planu pralje na mulu Krka, u pozadini samostan sv. Frane, do njega gradski bedemi na mjestu na kojem će biti ulaz u perivoj izgrađen koju godinu kasnije (1895.), desno hotel Krka. Sliku i njezina autora predstavila je povjesničarka umjetnosti Ana Petković Basletić, viši kustos u Kabinetu grafike HAZU.
(Knjižnica posjeduje još jedan akvarel iz 19. st., iz 1841., sliku Šibenik, pogled s Mandaline, austrijskog slikara Jakova Alta.)

  Pod nazivom "Kifaru", što na svahiliju znači 'nosorog', na prvom katu Knjižnice otvorena je putopisna izložba fotografija Mladena Lucića, Šibenčanina sa zagrebačkom adresom. Izložbu čini četrdesetak fotografija s prizorima iz kenijskog rezervata Ol Pejeta. U tom je rezervatu zadnje godine života proveo, pod 24-satnim nadzorom rendžera, koji su ga štitili od lovokradica, Sudan, posljednji mužjak sjevernog bijelog nosoroga. Kad je Sudan uginuo, vrsta je ostala na dvjema ženkama, što znači da je praktički izumrla. Lučić se za svijet životinja, odnosno za očuvanje bioraznolikosti, zainteresirao za volontiranja u prihvatilištu za orangutane na Borneu (Kalimantanu), kad je napravio i prve fotografije s namjerom da zabilježi ljepote toga svijeta, ali i da upozori na opasnost od izumiranja koja prijeti brojnim vrstama.

  "Baveći se prizorima koji se s aspekta klasičnog žanrovskog kanona ljepote bez sumnje mogu nazvati lijepima i privlačnima, fotograf progovara i o onom 'drugom pogledu' koji vidi iza zbilje pa tako sam za sebe gradi definiciju portreta životinje. Ponekad to čini kružeći iznad prizora s dovoljne udaljenosti da bi se vidio jasnije, hvatajući s podjednakim žarom jednom marginu, drugi put žarište, a katkad ih, kao u slučaju majmuna, snima u groplanu. Na prvi pogled moglo bi se reći da, fotografirajući životinje u nepreglednim savanama, pustopoljinama i šumama, kritički progovara o ekološkoj svijesti, i pojedinca i društva u cjelini, koja je – unatoč tomu što se posljednjih nekoliko desetljeća zaštita okoliša sve više spominje, što je sve zastupljenija u političkom i svakodnevnom diskursu – u zbilji i dalje veoma niska. Mada na prvi pogled bez velikih umjetničkih pretenzija, Lucićev očigledno odnjegovan fotografski rukopis paradigmatski prepoznatljivo i suvereno provlači se kroz motive koji ga najčešće zaokupljaju, bilo one portretne, bilo one životinjama prirođenih prostora, posebice u kontekstu odnosa životinje i njezina staništa, koji je, poprimajući na neki način mitsko značenje, ujedno i izuzetan dokument jednog vremena. Istovremeno, zahvaljujući njegovoj intuiciji i fotografskom nervu, vještom kadriranju i pomnom odabiru otvora zaslona i brzine zatvarača fotografskog aparata, svakodnevni događaji i radnje iz toga svijeta, na tim fotografijama poprimaju, i u svojoj formi i u svome sadržaju, gotovo nadnaravne značajke." (Zdenka Bilušić)